Opis bloga

Šta reć više...???

Linkovi

T-Portal
VIP


Navratim do:

Dust in the Wind
...stay with me don't let me go...
Amelia.
Lacrymosa.†.
dordora2
Bella's world
Wish I had an Angel....
Ja sam malo zlo jer moje priče završe tragično
Dawn_616

Nisam kriva što obožavam Balaševića...

"Rekla si da se za točak bršljan ne hvata ... mani svetlo na sledećem bregu
okopniće moj otisak na tvom jastuku, kao jezuška u snegu."





"Plasi me on, gde si ti
hiljadu se stvari moglo desiti
glupi D-moll, za kim tugujem svu noc
uzme me u svoju tamnu kociju
nebo primi boju tvojih ociju
znam taj put, to je precica za bol
jedan D-moll me razvali
neki bi to prosto tugom nazvali
nije to, sta je tuga za D-mol,"





"Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i naisam znao da li ću umeti. Voleo
sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima, kao
tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna... "





"Lako je kad te neko
ni ne zavoli
tad samo tamna strana
srca zaboli
tesko je kad za nekog jedinog
i svog postanes zrnce soli
tesko je kad tvoj neko
prestane da te voli..."





"I vise nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda proseda, mozda bez ikoga, ti ces ugledati belog leptira na jorgovanu i sirom otvoriti prozore mameci ga da ti sobu oprasi polenom i prolecem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom, videces samo drozdovo pero na sesiru kako promice za simsirom, i zacuces Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slusas, a godinama je znas...
I zaplakaces, istog casa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo..."





"I tek da znaš, mesec u žici je
zvone na večernje zvona Galicije
i neka mi to ne uzme nebo za zlo
al' ti si jedino čemu se molim.
Brinuću vec ja, nemoj ti brinuti
ma, da sam 'teo, već sam sto put mog'o ginuti
dok otiče Visla, natraške, van smisla
i kreću jata pokisla, daleko..."





"O, da mi je...da se jos samo jednom...zaljubim.
I opet bih gledao niz kej, kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim ,
i cakao bih samo NJu, nijednu drugu."





"Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje se život kruni uzalud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme ne voli heroje... I da je svaki hram ukaljalo...
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo..."





"Nisam te nikad èuvao,
nisam te nikada mazio, pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.
Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta æe od mene postati,
mali anðele moj?"

ponedjeljak, 28.09.2009.

...///...

Ljudi...
U četvrtak mi počinje fax! Uhhh... Budući da ću biti 2 tjedna u Rijeci, neću imat internet :(( Stoga se ispričavam ako vam neću brzo komentirat postove, ali vi meni svejedno javite kad budete imali novosti. Čim budem u mogućnosti pročitat ću!
Veliki pozdrav!!

|Komentiraj 11| Printaj| #|

srijeda, 23.09.2009.

Reci na koju foru stalno ja pušim

Šta sad? Pitanje koje mi se vrti glavom od subote. Kao i svaka mlada osoba izašla sam sa ekipicom vanka, malo u život, da zaboravim svakodnevne brige i problemea, a bilo je, mo'š si mislit. Kupili par boca vinčeka i cugaj u lokalnom parku, poput nekakvih tinejdžera. Naravno, kako to obično biva na ovakvim sastancima, nitko nije bio trijezan pa tako ni ja. E sad slijedi problematični daio priče. Naime došavši u kafić u kojem provodimo subotnje noći, spazila sam ni manje ni više nego onu osobu iz prethodnog posta. Frendica kaže da mu prićem jer sluti nešto. Mene, pod utjecajem alkohola, na taj čin nije trebalo dugo nagovarati, te sam mu prišla i ni manje ni više sjela u krilo. Njegovo a nekadašnje i moje društvo čudno su me gledali ali mene takvu kakva bijah nije bilo briga. Sad da ne pričam detalje, opet sam završila u onom parku sa početka priče. Na klupi izmjenjivali smo nježnosti uglavnom u obliku vatrenih poljubaca. Zvuči smiješno? Pokleknula sam priznajem pred niskim ljudskim strastima. Dopustila samoj sebi da izgubim kontrolu i sad ne znam što. Da ne lažem još mi je stalo do te osobe.
Sad bih voljela pomoć od vas. Što sad? Da pokušam još koji put s njim pa možda šta i bude ili...?
Znam... Ovo izgleda kao da je pisala neka uspaljena klinka, ali zaista nije tako. Volim tu osobu i bila sam presretna zbog toga što je bilo, ali (koje uvijek negdje postoji) imam dvojbe, a to ne mogu sama riješiti.

|Komentiraj 9| Printaj| #|

srijeda, 16.09.2009.

Samo reci jednu riječ, ostalo sve, ja ću ti reč'

Kiša...Opet...Joj, baš je ne volim. Ugasi u meni svaku žeravicu dobre volje, samo toliko još imam. Čini me depresivnom, bezvoljnom i nervoznom. A takva sam najgora i sama sebi, ukučanima i prijateljima. Premda kad sam s prijateljima sve to pokušavam sakriti jednim ogromnim našminkanim smješkom. Kad je takvo vrijeme, tužno...Prisjetim se jedne osobe...Ne znam zašto ali činim to samo kad je kiša...Osobe koja je ostavila veliki pečat tuge i tjeskobe u mom životu. Osobe koja zna kako ubijati riječima...Eh te osobe. Zbog te osobe još u meni caruje jedna velika tuga iako je prošlo mnogo vremena i mnogo ljudi kroz moj dosadašnji život. To je ono kad kažu da ćeš nekoga pamtiti dugo, dugo... Tako da zbog te osobe nema kraj mene nekog anđela koji će paziti na mene, biti moja ljubav i podrška. Istina bilo ih je, ali su odletjeli jer ih nisam mogla u potpunosti prihvatiti u svoj život. Htjela jesam, ali nisam mogla... Inače ne volim pričati o tome jer glumim jaku i samopouzdanu osobu. Istina ima dana kada to zaista i jesam, ali mnogo je više onih kada nisam. Tako to jednostavno ide.
Na pitanje "Kako si?" odgovaram "A ide." sa naglaskom na ovo A koje zvuči kao da teško uzdahnem. Nimalo mi se to ne sviđa, ali proč će (uzdah), nadam se, s vremenom. Ma hoće...Uvjerena sam. Samo treba još puno vremena, samo da čekajući to Vrijeme ono mene ne preuzme i odvede onim dobrim starim putovima.
OK ovo je sad bilo jako depresivno ali moram i ja jednom olakšat dušu zar ne?? I da...Ovo je post koji je napisan u srijedu, očito me inspiracija ne hvata samo četvrtkom !

|Komentiraj 12| Printaj| #|

četvrtak, 10.09.2009.

Još čekam vlak za Život

Mrzim, jednostavno mrzim kad mi se predbacuje, prigovara, zanovjeta... Tu se našla jedna osoba koja se usudila komentirati (čitaj: kritizirati) moj glazbeni ukus. Za tu osobu ja sam izdajica! Zašto?? Zato što pored Nighwisha, Epice, Sirenie, MCR, Green day itd. bendova slušam Đorđa Balašvića. Došlo mi je da se dotičnoj osobi nasmijem u facu. Hello mister, svatko ima svoj glazbeni ukus, i uostalom šta mi se ima predbacivati. Onda je osoba nastavila o ratu, o hrvatstvu, srpstvu i sličnim gluparijama vezanim uz to. OK, ja poštujem rat, tj,. osjećam neko strahopoštovanje prema njemu, jer ipak otac mi je bio branitelj, ali opet, ne možeš se na to izvlačit. Predbacim ja na to kako se nije razmišljalo o tome kada smo kao budalasti tinejdžeri pjevali po stolovima uz muziku Mile Kitića, Šabana Šaulića, Dragane Mirković i sličnih cajkaša, pardon, narodnjaka. Osoba Ja Sam U Pravu se zatim okomila na samog Balaševića. Nisam joj dala ni da dovrši misao već sam otišla kući, zgrabila njegov CD i odnjela osobi. Uz hrpu prigovora ipak je Ja Sam U Pravu prihvatila taj CD.
Nije prošlo ni 2 dana, posjetim osobu, svira Metallica a nakon nje... Provincijalka Đorđe Balaševića. Ostadoh u čudu!

|Komentiraj 10| Printaj| #|

četvrtak, 03.09.2009.

Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi a i dalje te voli.

Napokon i novi post. Pobogu posve sam zaboravila na blog...Do sada, naravno. O čemu pisati??? Znam!!
Prijateljstvo... Imam dvije prijateljice. Dvije osobe koje volim skoro pa najviše na svijetu. Možda će zvučati patetično, ali s njima sam se najbliže približila osjećaju da imam sestre. Znamo se cijeli život. Zajedno smo prolazile kroz mnogo stvari... Veselile se uspjesima jedne druge, plakale kad se trebalo, radile gluposti nad glupostima i tako dalje i dalje i dalje... Znate li za onaj osjećaj kad ste sasvim sigurni da ste pronašli srodne duše?? Ja sam ih pronašla u njima, to je sigurno. Toliko smo različite, a toliko slične. Sada, nakon toliko godina svaka kreće na svoju stranu. Svaka ide stvarati svoj vlastiti život i svaka ide tražiti svoju sreću. Polako ali sigurno krećemo putevima odrastanja, ozbiljnosti i naposljetku, odgovornosti. Nadam se da ću ja ostati u njihovim srcima, kao što će one ostati u mome, prekrivene zajedničkim uspomenama, usponima i padovima, srećom i tugom... Još, da napomenem, ako ovo čitaju, da ih neizmjerno volim i da su mi ovo ljeti jako nedostajale.
A za kraj... Izreka kaže " Ne možeš birati obitelj, ali možeš birati prijatelje". Ja znam da sam dobro izabrala!!

|Komentiraj 7| Printaj| #|

petak, 21.08.2009.

Nasmiješena sam, zar se ne vidi??

Smijem se, umirem od smijeha ali samo izvana. Iznutra... Krš i lom za kojeg ne mogu naći pravu usporedbu u našem hrvatskom jeziku. Kad si nasmješena rijetko tko te pita " Zašto si sretna?!, no kad se na lice nekako provuče tuga kroz male pukotine naše maske svi su odmah zabrinuti. Stoga smatram da je najbolje nabacit osmjeh na lice ako ne želiš odgovrati na pitanja koja bi ti u suprotnom bila upućena. Tugu je lako pokazati no teško sakriti. Oči sve govore. Al stvarnost je takva da danas malo tko još gleda druge u oči. Očito nisu svjesni da se iz očiju može puno toga pročitati,a opet ti ljudi zaluđeni računalnim svijetom su zaboravili što su naši roditelji, bake i djedovi znali...Normalno komunicirati međusobno ( ne preko msn-a, fejsa i sličnih stvari), znati čitati između redova i naposljetku prići nekoj drugoj osobi sa poštovanjem. Žalosna je činjenica da taj tzv. Nabačeni osmijeh danas prakticira sve više i više ljudi, da je pravu sreću jako teško pronaći i da se ona smatra materijalizmom. ( Npr. Kupio sam novog BMW-a jesssss! Opa vidi onu curu tamo kako je zgodna.... Ma neka idem se ja voziti u svom novom BMW-u!!!!)
I sad... Kamo vode ovakva razmišljanja, ljudi i ovakav svijet???

|Komentiraj 14| Printaj| #|

srijeda, 19.08.2009.

Ja...

Da... Nakon skoro 2 godine opet odlučih napravit blog. Zašto? Iskreno, nemam pojma, puhnulo mi u lgavu iz dosade. Ono... Na fejsu mi se ne da visit, novosti na t-portalu sam pročitala, za igranje igrica nemam strpljenja i tako... Nastalo je ovo, ništa naročito izdanje još jedne dosadne i nimalo važne ljudske spodobe. Kako bi rekao jedan moj frend " A šta'š!"
Moje ime nije važno jer je uglavnom ovdje nepotrebno. Wow vidi ovo, nemam nikakvih sličica, linkova ni ostalih gluposti ( koje mi neće postati gluposti kad ih stavim, a znam da hoću lol) koje bi odvračale pozornost sa ovog već dosadnog posta (prvi je ne može bit ništa bolji). Do sljedećeg posta...

|Komentiraj 4| Printaj| #|

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.